Karakteristike nazalnosti, poremećaja rezonancije, najučestalijeg kod osoba s orofacijalnim rascjepima, do sada su u dijagnostičke i terapijske svrhe najčešće opisivane na temelju subjektivnog auditivnog dojma procjenitelja. Ograničenja takve procjene, poput razlika među procjeniteljima (McWilliams i sur., 1990 ; prema Sweeney, 2000) te potencijalnog utjecaja pojedinih fonetskih faktora i artikulacijskih teškoća na percepciju nazalnosti (Bzoch, 1989 ; prema Sweeney, 2000.), mogu dovesti do nedovoljno dosljedne i sustavne dijagnostike. Iz navedenog razloga, poželjno je upotpuniti ju objektivnim metodama. Pneumotaktografska metoda snimanja omogućuje objektivno bilježenje postotka protoka zraka prilikom govora, zasebno kroz usnu i nosnu šupljinu. Cilj ovoga istraživanja jest prikupiti podatke o prosječnoj nazalnosti i protoku nazalne zračne struje u različitim govornim uzorcima kod djece s orofacijalnim rascjepima i onih urednog kraniofacijalnog razvoja, u svijetlu objektivizacije postupka procjene nazalnosti i korištenja dotičnih sustava u terapijske svrhe. Uzorak ispitanika čine skupina djeca s različitim tipovima orofacijalnih rascjepa, koja su uslijed nazalnosti uključena u logopedsku terapiju u Poliklinici SUVAG Zagreb, i onih urednog kraniofacijalnog razvoja. Metoda prikupljanja podataka odnosi se na analizu različitih govornih uzoraka sustavima Nasalance i Nasal Emission (Glottal Enterprises). Govorni uzorak korišten za analizu sastojao se od logatoma /apa/ i više kraćih rečenica različite fonetske strukture, podijeljenih u tri kategorije. Prvu kategoriju činile su rečenice uobičajenog govora, drugu kategoriju rečenice zasićene glasovima visokih frekvencija, a treću rečenice zasićene labijaliziranim glasovima. Tehnika prikupljanja govornih uzoraka bila je ponavljanje za ispitivačem. Podaci su obrađeni statističkim metodama, a dobiveni podatci o prosječnoj nazalnosti i protoku nazalne zračne struje u različitim govornim uzorcima prodiskutirani su u svijetlu objektivizacije postupka procjene nazalnosti.