Uvod Dijete vrlo rano počinje komunikaciju sa svojoj okolinom signalizirajući tako svoje potrebe. U početku je ta komunikacija predintencijska, tj. dijete nije svjesno učinka koji ima na sugovornika. Vremenom se to mijenja i komunikacija postaje intencijska, namjerna. Dijete shvaća da svojim reakcijama mijenja i usmjerava reakcije sugovornika. Prva riječ javlja se u dobi od oko godine dana. To je vrlo intenzivno razdoblje u djetetovom razvoju gledano sa strane fonološkog razvoja. Slušajući svoju okolinu i sebe dijete usvaja fonološki sustav svoje okoline, on usvaja materinski jezik. U to vrijeme razvija se i sposobnost kategorizacije fonema omogućavajući tako djetetu da dobro usvoji i pohrani čvrste slike svih glasova uzevši u obzir sve varijacije glasova (alofone) koji nastaju utjecajem koartikulacije. Artikulacijski poremećaji su najčešća skupina poremećaja u logopediji i nastaju kao posljedica narušene motoričke izvedbe glasa. U hrvatskom jeziku bi svi glasovi trebali biti usvojeni do 5,5 god. Postoje tri podskupine poremećaja izgovora i to omisije, supstitucije i distorzije. Omisija je nečujno ispuštanje glasa i djeca najčešće produžuju glas koji prethodi tom glasu ili slijedi iza njega (npr. ukoliko dijete nije usvojilo izgovor glasa /r/ tada se u riječi trava produljuje i zvuči taava). Supstitucija je zamjena glasova i to najčešće glasom iz skupine iz koje je i glas koji je supstituiran (npr. lopta postaje wopta ili ljeto postaje jeto). Distorzija je nepravilan izgovor glasova i taj raspon je jako veliki. Izgovor može biti distorziran s obzirom na mjesto artikulacije, način artikulacije, zvučnost. U najvećem broju slučajeva ne nalaze se odstupanja na razini građe i pokretljivosti govornih organa (primarno anatomske nepravilnosti zubi, nepca, podjezične vezice ili usana) i tada kažemo da se radi o funkcionalnim poremećajima artikulacije. Pri tom je jako važno razlikovati fonološke od artikulacijskih (fonetskih) poremećaja. Fonološki poremećaji su problem mentalne slike glasa, njegove pohranjenosti i našem fonološkom sustavu i često su kasnije povezani s teškoćama razvoja predvještina i vještina čitanja i pisanja. Ova vježbenica primarno je usmjerena na vježbanje izgovora glasova, tj. na pravilnu motoričku realizaciju glasa. Glas /r/ u pravilu se usvaja u dobi od 4 - 4,5 god. U toj dobi bi dijete trebalo pravilno izgovarati sve vokale, prijelazni glas /j/; okluzive, frikative /f,h/ i sonante /l,lj, v, r, m, n, nj/. Poremećaj glasa /r/ se naziva rotacizam. Ovisno o tipu pogreške rotacizam može biti omisija glasa /r/, supstitucija ili distorzija koja može biti prednja i stražnja. Prednja se lakše korigiraju, a često i same spontano nestaju. Stražnje su vrlo otporne na terapiju i patologija su bez obzira koja je djetetova dob. Na žalost, upravo te stražnje distorzije ostaju i u odrasloj dobi. Prednje distorzije su svi oni poremećaji kada se glas /r/ izgovara u prednjem dijelu usne šupljine tj. na dijelu od usana do alveola. Stražnje distorzije se ostvaruju u stražnjem dijelu usne šupljine, tj. od hrpta jezika prema grlu. Glas /r/ je jako čujan glas, rekli bi moćan glas jer je njegova učestalost u hrvatskom jeziku 4,55%, tj. osmi glas po učestalosti pa je i njegov pogrešan izgovor zato tako čujan slušaču (Vuletić, 1987). Osim toga, on je i jako auditivan pa se svako odstupanje u njegovom izgovoru jako čuje zbog čega roditelji prije uoče nepravilan izgovor glasa /r/ nego nekih drugih, manje učestalih glasova. Iako je auditivan, on je u isto vrijeme i jako ekstraauditivan tj. osjeća se i kontrolira taktilno i proprioceptivno, a ne samo slušnim putem. Spada u skupinu apikoalveolarnih glasova kao i glas /l/. Glas nastaje brzim vibriranjem vrha jezika na alveolarnom grebenu tvoreći tako vibracije koje mi akustički doživljavamo kao glas /r/. Uredan broj vibracija kod glasa /r/ je 2-3 puta, tj. toliko puta vrh jezika zavibrira dok mi izgovaramo taj glas (Zorić, Pavičić, 2007). Ukoliko ga dijete izgovara na dobrom mjestu, ali nema taj potreban broj vibracija, tada kažemo da je glas /r/ nedovoljno vibrantan. Slogotvorni /r/ ima veći broj vibracija nego glas /r/ izgovoren u intervokalskoj poziciji, zvonkiji je (sonorniji) i dulje traje. Zato je njegova pogrešna artikulacija tako i uočljiva. Učestalost treptaja, vibracija je pod utjecajem opće mišićne napetosti koja je zadana fiziološkom konstitucijom osobe (Zorić, Pavičić, 2007) zbog čega je napetost cijelog tijela povezana s načinom izgovora ne samo glas /r/ nego i svih ostalih glasova. Glas /r/ je glas koji spada u skupinu zvučnih i bezvučnih glasova tj. pripada i skupini samoglasnika i skupini suglasnika. Zato kažemo da /r/ može biti slogotvorni /r/ i konsonantski /r/. Već smo ranije naglasili da /r/ nastaje brzim pokretima vrha jezika na aleveolama (apikalni glasovi. U istu skupinu spadaju i glasovi /l, t, d, n, č, dž/. Zato se i korekcija glasa /r/ uvijek provodi u kombinaciji s ovim glasovima. Kako se glas /r/ tvori tako da vrh jezika dotiče alveole jako je važno da je cijeli taj proces potpomognut zračnom strujom. Dijete mora biti uključeno u logopedsku terapiju jer će logoped pratiti je li korekcija u skladu s pravilima koja se primjenjuju kod glasa /r/. Nestručno izvedena korekcija može pozicionirati glas na krivo mjesto i na taj način dovesti do automatizacije izgovora opet na krivi način. Ova vježbenica je napravljena tako da Vas vodi, da u svakom trenutku možete procijeniti koliko vaše dijete može, ali to dalje ne znači da vi možete biti logoped. Vježbenica je pomoćno sredstvo da bi terapiji, uz stručno vođenje logopeda, trajala što kraće. Jedan od glavnih preduvjeta za uspješno usvajanje glasa /r/ je dobro usvojen glas /l/. U razvojnoj liniji usvajanju glasa /r/ prethodi dobro usvojen glas /j/, /w/ i onda /l/. Sve su to glasovi s kojima se može supstituirati glas /r/. Na taj način pratimo i razvojnu liniju jer je za očekivati da će u terapiji korekcije glasa /r/ prije napredovati dijete koje koristi /l ili /w/ u odnosu na dijete koje koristi /j/. Lambdacizam je naziv za poremećaj glasova /l, lj/. Kao i kod glasa /r/, nepravilan izgovor sastoji se od omsijija, supstitucija i dostorzija. Omisije su vrlo rijetke i umjesto glasa /l/ koji dijete ne može izgovoriti ostaje vremensko produženje ili jedna vrst napetosti u izgovoru. Ono što je pozitivno je da dijete vrlo brzo popunjava taj prazan prostor glasom koji je nedostajao. Supstitucija ili zamjena glas /l/ je glas /j/ jer oba glasa spadaju u skupinu sonanta (likvida). Najčešća distorzija je izgovor glasa /l/ u obliku poluvokala /w/. Poluvokal /w/ je prijelazni glas, dio je razvojne linije usvajanja glasa. Djeca glas /l/ mogu distorzirati na različite načine: lateralno, interdentalno, tvrdo izgovaranje uz savijanje jezika prema unatrag, izgovaranje uz smanjenu razinu napetosti što rezultira nazalnim prizvukom i sl. Glas /l/ usvaja se u dobi od 3 do 3,5 god. (Vuletić, 1990). U to doba dijete bi trebalo pravilno izgovarati sve vokale (a, e, i, o, u), okluzive /b, d, g, p, t, k/, frikative /f, h/, sonante /l, v, m, n/. Dopuštene su blaže distorzije glasova /s, z, c, š, ž, č, dž, đ/ kao i nedovoljna vibrantnost konsonantskog i vokalskog /r/ te supstitucija sonanata /lj i nj/ što u postotcima iznosi 4,95% narušene artikulacije glasova. Glas /l/ se pravilno artikulira tako da se vrh jezika podigne prema gore i naslanja se na gornje sjekutiće. Bočne strane jezika se podignu prema lateralnim dijelova tj. kutnjacima, ali se ne spajaju s njima omogućavajući tako prolaz izdisajnoj zračnoj struji. On je dentalan ili postdentalan glas. Prilikom njegovog izgovora donja usnica je opuštena, prednji dio jezika je slobodan, on se lagano podiže i dotiče prednje sjekutiće. Dodirna površina je uska jer se poprečni mišići prednjeg dijela jezika blago kontarhiraju, sužavajući jezik. Djeca vole vizualnu podršku dok vježbaju artikulacija ovog glasa, a kod jako tromih pokreta jezikom ponekad je u samom inicijalnom dijelu potrebno malo špatulom pokretnutu, poduprijeti vrh jezika kako bi dijete osjetilo pravilno mjesto artikulacije. U takvim slučajevima je jako dobro imati vizualnu podršku (ogledalo). Kasnije se, sukladno razvoju govoru, najveća pozornost usmjerava na slušanje vlastite akustičke realizacije uz ekstraauditivni osjet (doticaj jezikom na sjekutiće). Podignuti jezik širi rezonatore (obrazi djeteta se šire), a zadnji dio jezika je spušten. Glas /l/ je zvučni glas, spada u skupinu poluvokala (sonanata), a za vrijeme izgovora zračna struja nesmetano struji usprkos pregradi koju čini vrh jezika. Vrlo često je prekratak frenulum, tj. jezična opna razlog zbog čega dijete nije u mogućnosti u potpunosti podignuti vrh jezika prema alveolama. Tada je poremećena artikulacija i glasa /l/ i glasa /r/ jer prekratka anatomska struktura ne dozvoljava puni pokret jezikom. U tom slučaju je potrebno otići kod otorinolaringologa koji će napraviti inciziju (rezanje) frenuluma. To je kratak, bezbolan i brz zahvat koji omogućava potpunu funkcionalnost pokreta. Govor je isprekidani signal jer ga tvore glasovi različiti po svojim osobinama. Glasovi se stapaju, djeluju jedni na druge u procesu koji se zove koartikulacija. To stapanje glasova i međusobni utjecaj glasova jako su važni kod određivanja terapijske optimale tj. izbora kombinacija glasova u kojima ćemo vježbati glas koji želimo ispraviti. Riječ je jedinstvena akustička cjelina i glasovi se unutar nje mijenjaju da bi se mogli povezati. Zato je važno dobro izbalansirati fonetski konetskt, tj. okolne glasove kako bi glasovi koji okružuju glas koji korigiramo bili što sličniji željenom glasu i tako olakšali korekciju. Tako npr. ako izgovaramo slog /TRI/ onda nam glas /t/ i volak/i/ pomiču mjesto izgovora glasa /r/ na nama željeno mjesto, naprijed na alveole. To je posebice važno ukoliko nam osoba glas /r/ izgovara s pomakom prema stražnjem dijelu usne šupljine. Znači, uvježbavanje na samom glasu nije dobar put jer je glas uvijek stopljen sa svojom okolinom. Govor poznaje strukture i to je onaj važan elementa na putu uspješne korekcije. Govorni se organi ne smiju namještati, osoba sama pronalazi svoj put ovisno o svojim sposobnostima koje ne ovise samo o položaju izgovornih organa (usana, jezika, zubi i sl) nego o cijelom tijelu. Zato su i predvježbe govornih organa važne ukoliko su uklopljene u ono što nazivamo funkcionalni pokret. Ako djetetu damo uputu da obliže usnice može se dogoditi da dijete na razumije što od njega tražimo, no ukoliko mu kažemo da mu je čokolada iznad usnice, dijete će spontano oblizati usnice. Zato je igra u koju su uklopljene vježbe artikulatora jako važna za uspješno provođenje ovih predvježbi. Osim okolnih glasova i njihovog utjecaja na izgovor, jako je važno mjesto u riječi na kojem se korigirani glas nalazi. Glasovi u početnoj, inicijalnoj fazi riječi su uvijek napetiji, za razliku od glasova koji se nalaze na kraju riječi. Znači, ukoliko je artikulacija napeta onda se korekcija uvijek počinje s glasom u finalnoj poziciji kako bi uravnotežili napetost na razini riječi. Taj princip u Verbotonalnoj metodi se naziva „korekcija suprotno od greške pacijenta“. Često puta je artikulacija glasa /l/ nedovoljno napeta i zvuči kao /w/. U tim slučajevima je ponekad prisutna i nazalni prizvuk glasa /l/ koji se javlja također kao posljedica nedovoljne napetosti zbog čega dolazi do opuštenosti velofaringealne porte pa struja zraka ulazi u nosnu šupljinu. U takvim slučajevima je glas /l/ potrebno korigirati u inicijalnoj poziciji uz konsonante koji cijeloj strukturi daju dodatnu napetost. No, najbitnija stvar u korekciji je slušanje. Svoj govor moramo slušati da bi dobro uočili nepravilnosti te da bi ih nakon toga mogli pravilno uvježbavati i automatizirati. Automatizacija je najzahtjevniji dio procesa i on podrazumijeva da osoba u svakodnevnim situacijama počne koristiti novonaučeni glas. Tek tada možemo reći da je terapija uspješno privedena kraju. I tu je najbitnija uloga roditelja, ukućana, okoline u kojoj osoba živi. I naravno, same osobe. U slučaju da dijete poslije nekoliko pokušaja ne uspijeva pravilo izgovoriti glas korigirani glas, treba privremeno prekinuti vježbe izgovora glasa u slogovima i osobito u riječima, da se ne bi izazvala stara navika neispravnog artikuliranja. Sve je to važno na vrijeme uočiti i ukloniti svaki pogrešan način izgovora jer na taj način osobu vodimo iz jedne greške u drugu. Naglasili smo već ranije koliko je slušanje važno. No, isto tako važan je i način emisije osobe koja vježba s osobom čiji glas korigiramo. Kako bi osoba u samom početku dobro uočila obilježja glasa kojeg korigiramo, korekcija se uvijek počinje u slogovima (logatomima kako se oni nazivaju u verbotonalnoj metodi). Emisija nekog glasa (način na koji osoba koja uvježbava govori) se može mijenjati ovisno o napetosti, frekvencijskoj visini, trajanju i mjestu artikulacije glasova. Najnapetiji su bezvučni okluzivi, a najmanje su napeti vokali (i to vokal /a/). Glasovi su najnapetiji na početku riječi, a u kombinaciji konsonant-konsonant-vokal je najnapetiji drugi konsonant. Zato djeca često kažu /tica/ umjesto /ptica/ jer napeti drugi konsonant „izbaci“ prvoga. Inicijalni je položaj, osim što je napet, jako i uočljiv. No, kod korekcije glasa /R/ nikada nećemo krenuti s inicijalnim položajem u kombinaciji konsonant-vokal nego u kombinaciji s glasovima /t/ i /d/ iza kojih će biti glas /r/ jer je to način „držanja“ glasa /r/ na željenom mjestu artikulacije. Druga važna stvar je frekvencijska visina glasa, tj. njegovo optimalno frekvencijsko područje koje uz najmanji intenzitet omogućava najbolje uočavanje svih bitnih karakteristika glasa. Najnapetiji vokal je / i/ , a najmanje napeti vokal je /u/. Ono što je važno, uvijek u korekciji idemo suprotno od greške djeteta. Različiti glasovi imaju različito vrijeme trajanja. Trajni, dulji glasovi su vokali i frikativi (s, š, z, ž, f, v). To su glasovi koje možemo produžavati, a da oni pri tom ne izgube svoja temeljna obilježja. Među sonantima se može produžiti glas /r/ povećanjem broja vibracija. U inicijalnom se položaju uz kraće trajanje postiže dodatna napetost kod izgovora. Što se intenziteta tiče, nije ga potrebno posebno mijenjati jer nepotrebnim glasnim govorom možemo dovesti do distorzije. Važno je naglasiti da glas /l/ razvojno prethodi glasu /r/. To znači da se ne može krenuti s korekcijom glasa /r/ ukoliko glas /l/ nije usvojen. Naša klinička iskustva pokazuju da djeca koja imaju usvojen glas /r/, a nemaju glas /l/ u svom fonetskom opusu su djeca koja imaju rizik na neke druge poremećaje (vizuo-motorne teškoće i sl.). Takvu djecu logoped u pravilu uvijek upućuje na dodatnu psihologijsku obradu i prema potrebi na pregled neurologa. Literatura: Vuletić, D. (1987). Govorni poremećaji : izgovor. Zagreb: Školska knjiga. Vuletić, D. (1990). Test artikulacije. Zagreb: Fakultet za defektologiju. Zorić, A., & Pavičić Dokoza, K. (2007). Kako D postaje R [logopedski priručnik]. Zagreb: Alinea.