Logopedsku terapiju čini niz aktivnosti o kojima je potrebno unaprijed promišljati, a terapijski bi pristupi i modeli trebali počivati na teorijskim činjenicama i znanstveno utemeljenim dokazima. U Hrvatskoj još uvijek manjka istraživanja o načinima rada logopeda, metodama podrške koje primjenjuju i čimbenicima koji određuju strukturu terapije. U skladu s time, svrha je ovoga rada bila prikupiti spoznaje o terapijskim modelima koji se primjenjuju u radu s djecom s razvojnim jezičnim poremećajem (RJP), a cilj je ispitati zastupljenost izravne i neizravne terapije u logopedskom radu te provesti korelacijsko ispitivanje radi utvrđivanja čimbenika koji utječu na odluku o primjeni određenoga modela. Rezultati su pokazali da u Hrvatskoj i dalje prevladava izravan model rada te da manji dio logopeda u svoj rad uključuje treću stranu, najčešće roditelje. U tom se smislu logopedi u Hrvatskoj ne razlikuju od onih u Europi. Nije dobivena povezanost između sustava rada i modela pružanja usluga, ali je dobivena granično značajna negativna povezanost između većeg radnog iskustva i odabira kombiniranih modela. Nije utvrđena ni povezanost djetetove dobi, vrste i jakosti poremećaja s načinom rada. Podatci o niskoj zastupljenosti neizravne terapije upućuju na potrebu dodatne edukacije logopeda o njezinim prednostima i nedostatcima te načinima njezine implementacije. Nepotvrđivanje povezanosti između niza ispitanih varijabli upućuje na potrebu za dodatnim promišljanjem o čimbenicima koji usmjeravaju logopedski rad.